Razgovor s Akuzawa Minoru Senseiem
Razgovor s Akuzawa Minoru Senseiem
(original: 3.12.2009. Leo Tamaki)
Majstor unutarnje snage Aunkaï
Bio sam u prilici upoznati neke od najistaknutijih majstora našeg vremena. Svi oni imaju zajedničku nevjerojatnu učinkovitost; no kada je riječ o snazi, Akuzawa Minoru je bez premca. Njegovo vladanje unutarnjom snagom je toliko izvanredno za vidjeti i osjetiti, do te mjere da je to doslovno zastrašujuće. Ipak nisam upoznao ništa miroljubivije od metode koju je Akuzawa Sensei stvorio na koryu temeljima, po formi sličnoj nekoj vrsti Qi Gonga. (koryu - tradicionalne borilačke vještine, prim. prev.) Akuzawa Sensei je po prvi put pristao pojasniti stvaranje i principe svoje metode.
Sensei, kada ste započeli s borilačkim vještinama?
Započeo sam s treningom borilačkih vještina kao tinejdžer, prvo kroz Tai Chi i Hsing I. Pripadao sam skupini praktikanata kineskih borilačkih vještina ali nisam bio previše zainteresiran za forme. Ubrzo sam naučio osnovne tehnike i nastavio sa svojim istraživanjem. U to vrijeme sam upoznao studente za samoobranu iz vojnih postrojbi i sa njima počeo trenirati Toshu Kakuto, japanski vojni sistem bliske borbe.
Otprilike u ovo vrijeme sudjelovali ste na Sanda Svjetskom Kupu?
Da, natjecao sam se na prvom Svjetskom Sanda Kupu u Kini i osvojio ga. Bio sam mlad, brz i agresivan, i pobijedio sam. Ali imao sam svoje sumnje oko toga je li to prava priroda bujutsua... tada sam došao u priliku upoznati jednog koryu praktikanta.
Ova osoba nikada nije javno podučavala, no posjedovala je vještine na izvanredno visokom nivou i pristala je podučavati me. Bio je to istinski majstori njegovi su pokreti bili posve drugačiji. Njegovi najmanji pokreti slali su me u zrak, dok je on cijelo vrijeme bio čvrsto na zemlji. Ovaj me je osjećaj nadahnuo. Slijedio sam ga godinu dana tijekom kojih me je naučio osnove taijutsua. (taijutsu – osnovne kretnje tijela, prim. prev.)
On je ovladao s nekoliko škola i uveo me u forme kao što je Shingan Yagyu Ryu. Ovo je u stvari bio izvor istraživanja koje me je dovelo do osnivanja Aunkaï sistema. Nakon toga sam nešto više od dvije godine trenirao kod Sagawa Senseia. Već je bio veoma star, no razvio je mnogo razvojnih vježbi. Ne posjedujem apsolutno nikakvu dubinu tehničkog aspekta Daito-ryua, nisam za to bio zainteresiran, ali me je inspirirala potraga za izvorom, bïti Sagawa Senseia. Bio je star čovjek kada sam ga upoznao ali sam kod njega jasno prepoznao različito korištenje tijela. To je bilo ono što sam tražio.
Aunkaï uglavnom stoji na koryu temeljima?
Jezgra i duh dolaze iz koryua ali također sam iskoristio neke forme iz kineskih borilačkih vještina, iz kojih sam izolirao specifične elemente. Aunkaï metoda je rezultat mojeg istraživanja u srce bujutsu učenja. Došao sam do zaključka kako je tehnika izražaj tijela čija je srž bujutsu. Time želim reći kako je tijelo koje se ponaša u skladu s određenim osnovnim principima bujutsua ustvari – sam bujutsu! Za mene bujutsu nije skup tehnika već stanje tijela. Nakon što su principi integrirani, tehnike proizlaze same jer je tijelo sposobno za trenutačnu prilagodbu.
Što podučavate u Aunkaïu?
(smijeh) To je teško pitanje. Metoda je Aunkaï bujutsu tanren. (tanren bujutsu - "izgradnja" tehnika treninga za borilačke vještine, prim. prev.) Vježbe koje podučavam služe razvijanju tjelesne osvještenosti, izgradnji okvira, razvijanju srca, jezgre. Koristimo ih kako bismo došli do razumijevanja suptilnog međudjelovanja različitih dijelova tijela i nalaženja najučinkovitijeg načina za njihovo korištenje.
Koristite termin "jutsu" ali ne podučavate "tehnike" kao takve?
Zamišljanje da smo napadnuti na ovaj ili onaj način i učenje pojedinačnih tehnika nije ono što ovdje podučavamo i to nije predmet u kojem sam otišao duboko u proučavanje. No, tehničke primjene su obrađene pred kraj tečajeva u jyurenshu, slobodnoj vježbi. Forme i stilovi su zamke. Praktikanti koji se kunu u ovu ili onu školu su zarobljeni. Oblici napada su brojni i moramo transformirati naše tijelo kako bi integriralo principe koji će mu omogućiti trenutačnu prilagodbu svakoj situaciji krećući se najučinkovitijim mogućim načinom. Sa ovog stajališta forma nije ni dobra ni loša već jednostavno nepotrebna. (smijeh) Samo je način upotrebe tijela ono što čini razliku i tehnički detalji nisu važni sa bujutsu točke gledišta.
Geste mogu sličiti na Aiki, Da Cheng Chuan ili mogu biti bez poznate forme, nevažno je sve dok se tijelo kreće prirodno. Ako protivnik ima i preko 100kg, ako je aikidoka, boksač ili karateka ovo neće promijeniti ništa. Štoviše, upotreba tehnike uobičajeno traži namjeru, odluku. Ne djelujte nakon odluke. Ako je tijelo slobodno, djeluje spontano bez svjesnosti o tome. Mnogi učitelji podučavaju forme ali bi bili izgubljeni u slučaju stvarnog napada. Tehnika je beskorisna ako je ne podržava tijelo koje je u stanju proizvesti željeni učinak, inače ne treniramo borilačku vještinu već pantomimu, prazan pokret (smijeh).
Kako u tom slučaju naučiti početnike obični udarac šakom?
Naravno, ljudima bez ikakvog iskustva koji dođu trenirati kod nas dajem osnove poput pravilnog načina udaranja šakom. Nažalost, kada govorimo o tehničkoj edukaciji, ona je često ograničena na dva pristupa u većini škola. Ili se sastoji od uzastopnog ponavljanja istog pokreta, ili neprekidnog učenja novih formi. No u oba slučaja općenito nedostaje osnovnog razumijevanja prirode pokreta. Moramo naučiti koristiti ovo tijelo, radije nego ponavljati beskrajne serije pokreta u nadi kako će samim ponavljanjem oni postati ispravni (smijeh). Naprimjer, vježbanje svih načina karate tsukija nije beskorisno. No ono što ja podučavam je bit pokreta. Ne podučavam sve varijante udaraca već potpuno drugačiji način udaranja tijela. Osoba koja proučava načine udaranja ali ne obraća pozornost na način na koji tijelo funkcionira neće postati učinkovitija. Naravno, kasnije dođemo do detalja. Aunkaï udarci nisu poput boksačkih već više poput korištenja koplja. No ovo nije najvažnije. Veći naglasak stavljam na različitosti u korištenju tijela.
Ohrabrujete svoje učenike na stvaranje vlastitih iskustava. Ovo je rijedak stav.
Da, volim raznolikost i mislim kako je dobro za učenike da stvaraju vlastita iskustva pa ohrabrujem istraživanje, no samo dok je ono potraga za sadržajem. Prikupljanje gomile tehnika je beskorisno. Uklanjanjem vanjskih formi ostaje naša bit, i bez toga ne možete ući u svijet bujutsua. Ostajete na kakutogi nivou; "ah, ovaj low kick je učinkovit", "njegova šaka je brza" ili "kakva predivna projekcija". Ako sebe ne uklopite u trening koji ide dalje od toga, nakon 40. godine neizbježno će vas nadići mlađi praktikanti. (kakutogi – borilački sport, natjecateljski način razmišljanja, prim. prev.)
Sensei, možete li objasniti osnove svoje metode?
Cilj mojeg tečaja jest naučiti tijelo najučinkovitijem mogućem načinu kretanja. U ovu svrhu sam iznio određene principe i vježbe za njihovo razvijanje. Motiv u početku mora biti svjesnost gravitacije tjelesnih osi i mogućnosti naših zglobova. Preko osiju radimo na rebalansiranju tijela. Gore i dole, lijevo i desno, naprijed i nazad se tada povezuju i učinkovitost pojedinih dijelova je ograničena ali pomnožena sa svojom interakcijom sa ostalima, kada se tijelo koristi kao jedinica.
Idući je korak učenje kako tijelo dolazi do svoje snage. Ovo nam omogućava da naučimo kako tu snagu prizvati. Naposlijetku, kada smo povezali različite dijelove tijela i osnažili ih, ključna riječ postaje "srce". Postupno tijelo postaje sposobno djelovati slobodnije i snažnije, poštujući principe koji mu dozvoljavaju da djeluje učinkovito.
Biste li pojasnili na što mislite pod povezivanjem različitih dijelova tijela?
Glava, trup i udovi su fizički povezani ali u stvarnosti većina ljudi koristi svaki dio odvojeno. Pokretima trošimo mnogo energije uz ograničene rezultate. Tijelo koje se kreće na ovaj način nije beskorisno samo u svijetu bujutsua, već i u svakodnevnom životu trati ogromnu količinu energije. Vježbe kojima se služimo usmjerene su ka podizanju svjesnosti o vezi između različitih dijelova tijela i učenju povećanja učinkovitosti pokreta kroz njihovu interakciju. Za neke vježbe se traži potpuna izolacija određenih dijelova tijela, dok druge inzistiraju na tijelu kao jedinici. Ovaj trening može stvoriti napetosti u tijelu. No, jednom kada je centar uspostavljen te napetosti nestaju. Odatle čak i kada se krećemo veoma brzo neće biti "odvajanja".
Prakticirate li vi ove vježbe svaki dan?
Da, redovito vježbam. Ali svjesnost o svakoj svakodnevnoj kretnji, hodanju, disanju jest trening sam po sebi. Kao kontrast, ja uopće ne prakticiram ono što ljudi obično zamišljaju kao fizički trening, kao što je preskakivanje užeta, jogging ili shadow boks. Samo se trudim držati bujutsu principa u svakodnevnim pokretima.
Trčanje ili dizanje utega vama se čini potpuno nepotrebno u bujutsu kontekstu?
Razvijanje snage pojedinog dijela tijela nema koristi kod pokreta gdje se tijelo upotrebljava kao jedinica. Morali bismo moći koristiti svaki dio tijela u svrhu njegovog ujedinjenja.
Ako zbroj snage dijelova našeg tijela iznosi 100, a njemu imamo jednu jedinicu koja je snage 5, tada je ukupna snaga nevažna jer ćemo biti ograničeni na nivo najslabijeg dijela.
Mnogo je bolje kretati se s tijelom ukupne snage dijelova vrijednosti 10. Ako imate shvaćanje svrhe i cilja i želite pojačati određeni dio tijela, tada je to prihvatljivo. No bez određenog nivoa razumijevanja to vas usporava i ograničava vas u kretanju u duhu bujutsua. Tijelo se mora kretati veoma suptilno kako bi bilo učinkovito i zato mora razviti osjetljivost svojih "receptora". Ovaj je rad mnogo važniji jer je, nažalost, snaga razvijena sportskim načinom treninga često neupotrebljiva iz borilačke perspektive. Većina ljudi ne vidi snagu u terminima strukture već mišića, dok dubina bujutsua uključuje sposobnost raspoznavanja minijaturnih pokreta manjih mišića i njihovo korištenje. Bez ovog ne možemo ući u istinsku borilačku praksu.
Ja težim 65kg i ne posjedujem mnogo snage. No kada to kažem svi odgovaraju kako to nije istina jer s najlaganijim guranjem ili trzajem pomičem svoje partnere (smijeh). U drugim školama neki učitelji su sposobni za ovakve stvari ali ne znaju ili ne žele podučavati ih. Ono što naprave na demonstracijama i ono što su prenijeli na svoje učenike je veoma različito.
Mi težimo pronaći prirodno kroz naš trening. Ono što radimo je u suprotnosti s normalnim razvijanjem snage i brzine. Ljudi nemaju stvarnu svjesnost vlastitog tijela ili partnera. Ako je vaš protivnik snažan, nije stvar u pokušavanju da se bude snažnijim od njega već "progutati", apsorbirati silu. S tim ciljem radimo ove vježbe, trezvene i jednostavne na prvi pogled, ali veoma teške za izvođenje.
Akuzawa Sensei je tada demonstrirao vježbu u kojoj čuči sa težinom od 120kg koncentriranom u cijelosti na njegovim ramenima. Učinio je to s lakoćom i osmijehom te nastavio:
Kada primamo silu trebali bismo zadržati njenu os i propustiti je kao vibraciju. Ja to mogu učiniti lagano sa dvojicom ljudi od preko 100kg. U ovom trenutku u mogućnosti sam baciti nekog teškog i snažnog poput Akebonoa (prim.:Akebono je bivši sumo hrvač koji je težio preko 235kg). Za ovo je potrebno poništiti, raspršiti i apsorbirati Aite silu. Nije stvar u imitiranju glumaca iz borilačkih filmova ili prvaka u borilačkim sportovima, u površnom postizanju veće snage ili brzine. Ovakav trening je uvelike beskoristan jer u njemu tijelo nije ujedinjeno i njegova snaga i brzina su samo relativni s gledišta bujutsua.
Mnoge vježbe se prakticiraju samo u vašoj metodi.
Da, bit je u transformiranju našeg načina korištenja tijela. U ovom smislu rad u paru je način za dobivanje povratne informacije, za provjeru rezultata našeg istraživanja.
Cilja li vaša metoda i na razvijanje zdravlja?
Naravno. Razvio sam forme koje su mekane koliko je god moguće, a da pritom jačaju tijelo. One su jednostavni i prirodni pokreti.
Radite li posebne vježbe kokyu (disanja)?
Ne, ne više. Otkrio sam kako nije korisno u bilo kojem trenutku pokušati kontrolirati, zaustaviti disanje; morali bismo dopustiti da se ono odvija prirodno, koliko god je moguće.
Da li je važan rad s oružjem?
Koristim rad s bo štapom kako bih razvio rad na tijelu. On omogućava razvijanje osjećaja koje je mnogo teže ostvariti kroz isključivo goloruko vježbanje. No, ne vježbamo tehničke sekvence već ga koristimo jedino kao sredstvo koje nam olakšava razumijevanje određenih principa.
Vježbate li i Kenjutsu ili Iaijutsu?
O ne, ne znam ništa o tome (smijeh). No, u našem taijutsuu tijelo se mora kretati na takav način u kojem su njegovi pokreti i izvor njegove snage nečitljivi izvana. U tom smislu bit kenjutsua i našeg taijutsua je slična.
Kako se nosite s distancom?
Tijelo bi trebalo biti u stanju razviti svoju punu snagu i na najmanjoj distanci. U početku razvijamo energiju na velikim distancama koje postupno skraćujemo. Kada smo u mogućnosti učinkovito koristiti tijelo na velikoj distanci, manje distance postaju mnogo lakše. Slično tome, i taisabaki se postupno mora skraćivati. On ne bi smio biti široko izbjegavanje, trebao bi biti sasvim na rubu dodira.
Mnoge borilačke vještine koriste pojam ki. A Aunkaï?
To je termin kojim se ja ne koristim. Ali ki je namjera i svjesnost, i očito je kako ga razvijamo u svim vježbama koje radimo. No, ne planiram za ki (smijeh).
Vaš rad je često nazivan Aiki, no čini se kako vi sami taj termin ne koristite.
Praktikanti iz drugih disciplina poput Aikida dolaze ovdje i govore "Sensei ovo što vi radite je Aiki", ali ja osobno ne koristim taj termin. Jednostavno podučavam metodu korištenja tijela. Jedan novinar mi je jednom rekao kako će mu, ako ne budemo koristili poznate termine poput Aikija, biti teško privući pažnju čitatelja. Tako sada svi pričaju o Aikiju. Samo bacite pogled po internetu i naći ćete nevjerojatan broj ljudi kako pričaju o tome, ali svatko ima svoju vlastitu interpretaciju.
Razgovarati o fizičkoj praksi je vrlo subjektivno budući je značenje koje ljudi pridaju određenim pojmovima različito, i zato je nužno osjetiti sa tijelom kako bismo zaista razumjeli. U bujutsuu percipiramo s našim tijelom i idemo iznad intelektualnog razumijevanja. Tijelo je instrument koji nam dozvoljava da izmjerimo valjanost određene metode. Zbog moći koju forma ima i naše sklonosti vizualnom prosuđivanju, kada ljudi vide nešto što sliči nečemu što poznaju otprije, obično kažu kako je to isto. Na to nemam odgovor, postoji samo direktno iskustvo kojim je moguće osjetiti razliku (smijeh).
Filozofija je važan dio mnogih borilačkih vještina. Podučavate li ovo kroz Aunkaï?
Religiozni i filozofski aspekti uče se iz knjiga ali nisu esencijalni za kontrolu tijela. Bit bujutsu puta jest u pokretu. Na početku učenja kontrole tijelo nas gura ka duhovnom putovanju, isprva kako bi smirilo um i lakše osvijestilo pokret. Kasnije, daljnja prilagodljivost i fleksibilnost koju razvijamo u tijelu ima sve veći utjecaj na naše razmišljanje.
Ljepota Aikida kao discipline leži u njegovoj filozofiji i ovo je vjerojatno jedan od glavnih razloga njegovog širenja po svijetu, podjednako kao fizičke i duhovne prakse. Osobno razdvajam ova dva aspekta jer, iako je od velike važnosti razvijati se duhovno kao i fizički, nalazim kako je u praksi podučavanja teško miješati perspektive.
Odakle je došla vaša strast za borilačkim vještinama?
Kao mnogi ljudi, želio sam otkriti koliko daleko mogu rasti i koliko naučiti o svom tijelu, gdje je bit toga svega. Pokušavao sam mnoge stvari jer sam bio mlad, ali kada sam upoznao svog kobudo učitelja došao sam do shvaćanja kako do njegove, totalno drugačije dimenzije, nikada neću stići nizanjem serija udaraca šakama i nogama. Ako ne razvijemo ovu izvanrednu snagu koja leži uspavana u našim tijelima, s predloškom poput mog od kojih 60kg ne možemo mnogo (smijeh).
Koja je razlika između bujutsu i kakutogi pristupa?
Bujutsu vještine su u suprotnosti s kakutogi ili onim što se danas rašireno zove "borilačkim vještinama". U kakutogiju ideja je da se suprotstavimo, borimo i otkrijemo tko je snažniji u natjecanju. No u bujutsuu ne smijemo ući u svijet suprotstavljanja. U svijetu bujutsua sve se događa trenutačno i nema tog vremena u kojem bismo ušli u "natjecanje".
Kako se to prevodi u praksi?
Kada podučavam na seminaru, naravno, okružen sam praktikantima svih vještina.
U Nizozemskoj naprimjer ima mnogo Kyokushin Karate praktikanata koji dolaze na moje radionice (smijeh). Oni udaraju snažno no pokreti su im iznimno detaljni i lako vidljivi jer koriste tijelo na "klasičan" način. Razlika u snazi mog tjelesnog tipa i njihovog je velika, i iako je moja veličina znatno niža, uspijevam zbog načina korištenja tijela. Imam samo 65kg ali moje tijelo je kompaktno. Ne krećem se kroz zasebne kretnje koje slijede jedna drugu. Snaga generirana nije poput snage ili brzine kao kod borilačkih sportova već dolazi iz korištenja tijela kao relaksirane jedinice.
Danas u borilačkim vještinama samo mladi ljudi mogu biti učinkoviti jer se baziraju na korištenju fizičke energije, snage i brzine. U bujutsuu moramo ukloniti svaku suvišnu kretnju kako bismo ostvarili čist pokret kroz kakav je radnja najučinkovitija. Trebali bismo koristiti ono što imamo uz minimalan trud. Pokreti su mali ali uz interno "zatvaranje" izlazna snaga je fenomenalna. Ono što trebamo razvijati je ova interna snaga unutar našeg tijela. Rad zasnovan na fizičkim kvalitetama nas ne zanima u bujutsuu. Naprimjer, neka vježba dobra za zdravlje i fleksibilnost može biti beskorisna kada treniramo za stvarni udarac.
Način korištenja tijela modernih borilačkih sportaša je prespor. Kada se krećete ispravno, protivniku je nemoguće shvatiti što se događa. Moramo razumjeti, kada uđemo u svijet bujutsua mete se mijenjaju: genitalije, vrat itd. To nema nikakve veze s kakutogijem ili s "jedan tsuki za ubiti čovjeka". Ulazimo u čitav novi svijet u kojem nema pravila koja nas štite i u kojem rad mora biti dublji i učinkovitiji. To je više poput borbe ili slobodne igre.
Prakticirate li sparing vježbe?
Ima već više od deset godina otkako sam napustio ovaj tip treninga. Moj sadašnji rad je zasnovan na svjesnosti i razumijevanju naše interne arhitekture, i nikada nisam bio učinkovitiji. Moramo se čuvati iluzije u koju nas može uhvatiti vježbanje sparinga. On nas zamrzava u svijetu suprotstavljanja, kakutogi. Rekavši ovo, ne zavaravajte se izbjegavanje borbe (smijeh).
Naglašavate odsutnost suprotstavljanja i relaksaciju.
Ne biste trebali koristiti snagu a kontakt bi trebali osjetiti čim se dogodi. Čak i uz partnera od 150kg tada možete osjetiti gdje trebate biti. Ovo morate osjetiti. Od mojih peta do vrha moje glave sve je ujedinjeno i fino koristeći ovu povezanost mogu baciti svog protivnika bez obzira na njegovu snagu.
Korištenje snage je potpuno sterilno protiv snažnijeg ili težeg protivnika. Ovo shvaćanje treba upotrijebiti i tada je moguće doći do prave snage, ali ono mora biti upotrijebljeno u pravom trenutku. Hvatanje ovog trenutka je iznimno važna točka bujutsua. Jednom kada nam to uspije, možemo baciti nekog čak i samo malim prstom, ako znamo pravilno usmjeriti silu. Moramo osvijestiti ono što je nevidljivo.
U kojem smjeru ide vaša potraga danas?
U početku trening zahtijeva trud, no postupno se izgrađuje okvir unutar tijela i ono se spontano uči kretati učinkovito. Koji god imalo raspon pokreta, i najmanjom kretnjom u stanju je generirati silu koja baca bilo kojeg protivnika. Treba prvo shvatiti kako se sila u tijelu "vraća" i kako je manifestirati.
Nismo tu kako bi koristili tijelo na površan način kao u sportu, već na način koji proizlazi iz povezivanja svih njegovih dijelova. Ovo je bit onog što želim prenijeti i za što mislim kako čini bit bujutsua. Što se mojeg osobnog treninga tiče, daleko sam od vlastitog ideala. Nisam dostigao ni dvadeset posto sposobnosti svog učitelja. Nastavljam rafinirati svoje kretnje i uklanjati sve što je suvišno. Više nisam u prilici vidjeti njegove kretnje, ali radim na razumijevanju slika i osjećaja koje sam sačuvao u sjećanju.
Trenutno radim na granicama upotrebe tijela. Koliko daleko mogu odvesti ovu ili onu kretnju održavajući principe, povezujući centralnu liniju itd... Kao praktikanti bujutsua moramo konstantno težiti eliminaciji vlastitih mana i slabosti kroz praksu i eksperimentiranje.
Hvala na vašem vremenu i odgovorima.
preveo s engleskog:
Ivan Gavrilović
webmaster & dojo cho
Aikido klub Maestral
17.2.2014.
